Shvacam razliku koju strijelac osjeca kada ima razlicite mete na nisanu. Drugaciji je osjecaj, barem meni, ako je iza nisana papirnata meta, ili recimo ako se gadja konzerva. A kako nebi bilo razlike u adrenalinu ako je iza nisana zivo bice.
Taj izazov koji lovac osjeca, jer em treba pronaci zivotinju, dobro poznavati staniste, em joj se treba prisuljati, i jos sve skupa zavrsiti dobrim pogotkom. To se ne moze usporedjivati “obicnim” gadjanjem staticne mete. Mislim, na razinu uzbudjenja prilikom lova… Tako da mi je jasna ljubav lovaca prema lovu.
Ali treba shvatiti i druge stavove, da ce netko povuci limit na papirnatoj meti, netko na stetocini, netko na divljaci ali s ciljem da ipak to meso i iskoristi.
Po meni, mozda zato jer sam u djetinjstvu bio upoznat preko prica od djeda, limit stavljam upravo na tome sto se ovdje nazivalo “mesarenje”.
Ljudi (djed i drustvo) su isli u lov da bi dosli do mesa i prehranili obitelj (govorim o 1950-60tim). Nije ih zanimao trofej, vec meso jer su bila takva vremena. Kasnije, kada je financijski stasao, vise nije bilo potrebe za tim…
I ne vidim nista loseg u tome, dapace. Vezali su ljubav prema oruzju, druzenje, i “meso” u jednu cjelinu.
Da ne pricam da su sami u to vrijeme radili municiju, punili bazgino drvo rastopljenim olovom pa dobivali olovne sipke od kojih su rucno radili kugle…
To je ipak bila druga vrsta lova od ovog koji se ovdje spominjao, nadanovog
Ja nekako, mozda radi subjektivnog osjecaja prema pokojnom djedu, blagonaklonije gledam prema njegovom “mesarenju” nego prema nadanovom polarnom medvjedu…
Sent from my iPhone using Tapatalk






